Od osnivanja škole do 1918. godine
Sredinom 18. stoljeća školstvo u Hrvatskoj je tek u povojima, a u Vojnoj krajini ima svega nekoliko škola. Godine 1764. vojne su vlasti odredile da se svakome mjestu ili barem u sjedištima satnija( kompanija)
osnuje škola i zaposli namjesni učitelj ( Schulmeister). Na području Brodske pukovnije u nekim su selima već postojale škole, a ovom naredbom njihov se broj počeo brže umnožavati. Do 1775. godine u Brodskoj su pukovniji osnovane škole: 1762. godine u Vinkovcima, 1764. u Šamcu, Ivankovu i Velikoj Kopanici, 1766. u Nijemcima, 1767. u Podvinju i Sibinju, 1722. u Otoku i Privlaci, 1774. u Cerni.
Godine 1774. izdan je „Školski red“ ( „Allgemeine Schulordnung für die deutschen Normal- Haupt- und Trivialschulen in sämtlichen kais.königl Erblanden“) kojim se prvi put pokušalo korigirati i inovirati postojeći školski sustav, a to je ujedno bio i jedan od pokušaja uvođenja zakonske regulative u školstvo. Prvi put je omogućeno osnivanje djevojačkih (zasebnih) škola, uvodi se obveznost školovanja djece, mijenja se nastavna metodologija, predviđa se školovanje za učitelja, a vjerska nastava prepuštena je svećenstvu.
„Školski red“ je propisao tri vrste škola: normalne,glavne i trivijalne. Za jednu oblast predloženo je osnivanje samo jedne normalne škole, ali u onom mjestu gdje se nalazilo školsko povjerenstvo. U takvim školama školovao se učiteljski kadar,a ako se u njima učio i latinski jezik, kasnije su prerastale u gimnazije (takva je bila npr. vinkovačka Gimnazija). Glavne škole osnivane su u pukovnijskim sjedištima i vojnim Komunitetima, a trivijalne ili tzv. njemačke škole osnivane su u sjedištima satnija ili kapetanija. Kako je
Babina Greda bila sjedište satnije, a nije imala školu, vojne su vlasti 1775. godine odlučile, u skladu sa „Školskim redom“, u Babinu Gredu premjestiti školu iz Lukačeva Šamca (Slavonski Šamac). Prvi babogredski učitelj
koji je premješten zajedno sa školom iz Šamca, bio je Mihajlo Blosz, a u Babinoj Gredi učiteljevao do 1778. godine.
Škola je prve godine rada imala 45 učenika rimokatoličke vjere, kako je to zabilježila kronika. Bio je to početak školstva u Babinoj Gredi. Prvi babogredski učitelj umro je vrlo mlad, pa je nastavu vodio najbolji učenik (što je u to vrijeme bila česta pojava), a jednom tjedno obilazio ga je i nadgledao sikirevački učitelj Iavn Hartel.Prvi babogredski učitelj Mihajlo Blosz (1752. – 1778.) bio je rodom iz Moravske. Govorio je latinski, njemački, češki i hrvatski i bio dobar učitelj.
U jesen 1793. godine zbog pomanjkanja novaca za uzdržavanje učitelja i pokrivanje školskih materijalnih potreba zatvorena je škola u Babinoj Gredi. Kratko vrijeme te godine („od veljače pa do jeseni“) učitelj je bio Josip Santies. Oni koji su željeli da im djeca ipak pohađaju školu, slali su ih u Cernu, Kopanicu, Otok ili Vinkovce,a i vojne su vlasti za svoje potrebe svake godine slale nekoliko dječaka iz bogatijih obitelji na školovanje u Vinkovce. Osjećala se potreba za školom u selu, pa su zadnjih godina 18. i početkom 19. stoljeća stanovnici Babine Grede slali molbe višim vojnim vlastima u kojima su tražili da se škola iz Kopanice preseli u Babinu Gredu, ali vojne vlasti to nisu dozvoljavale.
Unatoč pokušajima da se obnovi rad škole, selo je sve do 1816. godine bilo bez škole, a tada je napokon donesena odluka da se nastava obnovi i da se izgradi nova školska zgrada. Iste je godine opet započela nastava i gradnja nove škole. Učitelj je bio Augustin Pandurović iz Vinkovaca, a do useljenja u novu zgradu plaću je primao od pukovnije. Dvije godine kasnije izgrađena je nova škola s dvije učionice i dvosobnim učiteljskim stanom i od te godine financiranje učitelja preuzima općina (porez je razrezivan prema broju muških glava u kući).
Dvorskim reskriptom od 1829. godine uvedene su tzv. elementarne (početne) škole, poznate i kao narodne škole (Nationalschule) koje su trajale dvije, izuzetno tri godine, a vlasti su nastojale da školu pohađaju i ženska i muška djeca. Nastava se održavala na hrvatskom jeziku (službeni spisi vođeni su samo na njemačkom jeziku), a djeca su učila čitanje, pisanje, računstvo i vjeronauk. Ova je škola bila i priprema za tzv. njemačku školu. Ove škole financirala je isključivo općina. Druga vrsta škole bile su njemačke općinske škole. U njima se dvije godine učilo gradivo propisano za elementarne škole, a nakon toga su dječaci imali nastavu na hrvatskom i njemačkom jeziku, a djevojčice su pohađale opetovnicu ( u Babinoj Gredi opetovnica se u početku održavala nedjeljom i blagdanom).Novootvorena škola u Babinoj Gredi bila je njemačka škola i nisu je mogla pohađati sva djeca jer nije bilo dovoljno prostora (u razredu je bilo preko 80 učenika). Godine 1838. osnovana je u Babinoj Gredi i tzv. narodna škola koja je služila kao priprava za njemačku školu. Nastava u narodnoj i njemačkoj školi
održavala se naizmjenično svaka dva sata u istoj prostoriji. Dogradnjom još jedne učionice 1850. godine, u kojoj se održavala nastava za narodnu školu, djelomič-no su rasterećeni učitelji i učenici, ali je potreba za većim prostorom i dalje postojala.
Od 1844. do 1850. godine u Babinoj Gredi učiteljuje Mijat Stojanović (1818.-1880.) najveći sin ovoga sela i ovoga dijela Posavine, učitelj i pedagog koji pripada redu najistaknutijih prosvjetnih radnika u Hrvatskoj u 19. stoljeću, jedno je od vrlo značajnijih imena hrvatske pedagogije, etnografije, žurnalistike, učiteljskog pokreta, jedan od osnivača i kasnijih agilnih djelatnika „Hrvatskog pedagoško- književnog zbora“.
Narodna i njemačka škola radile su do 1871. godine, a tada je narodna pretvorena u dvorazrednu djevojačku, a njemačka u trorazrednu dječačku školu. Treba naglasiti da je u narodnoj školi za cijelo vrijeme njezina postojanja radilo sedam učitelja i svi su bili Babogreci ( učitelji u narodnoj školi bili su znatno slabije plaćeni od onih u njemačkoj).Novim školskim zakonom iz 1890. godine djevojačka i dječačka škola spojene su u jednu školu – nižu pučku školu. Te su godine na babogredskoj školi radili učitelji: Ivan Martinović, Franjo Kutuzović, Terezija Jajić i Terezija Vranić.
Kada je 1894. godine školu preuzeo novoimenovani ravnatelj Petar Golubović stanje školskog inventara, administracije i imovine bilo je vrlo zapušteno i jadno, a mnoge službene knjige bile su zagubljene ( npr. matična
knjiga). Golubović je počeo uvoditi red, ali je nailazio na otpore pa čak i kod općinske vlasti. Jedan od velikih problema bio je izbjegavanje škole ili neredovito pohađanje nastave. Roditelji su u tome pomagali djeci, jer su im djeca pomagala kod kućanskih poslova ( napose čuvanje stoke), a s druge strane vlasti su inzistirale na pohađanju škole. Školska „Uspomenica“ konstantno, skoro svake godine ističe ovaj problem kao jedan od akutnih problema škole, no tome uglavnom nema lijeka i problem će se protezati sve tamo do pedesetih i šezdesetih godina našeg stoljeća.
Osim spomenutih problema, koji su zapravo minorni u odnosu na ostale, mogao bi se nabrojati čitav niz važnijih: mizerne učiteljske plaće, nedostatak udžbenika i za nastavnike i učenike, mnoštvo djece u razredima ( potkraj 19. stoljeća taj se broj smanjivao) problemi održavanja učionica, školskih vrtova i voćnjaka, česte epidemije u školama itd. Svi ti problemi postojali su i u babogredskoj školi, iako su neki manje prisutni ( postojala je školska zgrada, vlasti su djelomično skrbile o održavanju škole, selo je bilo bogato pa je česta pomoć siromašnim učenicima, itd.). Stara školska zgrada, iako kroz vrijeme nadograđivana, postala je zbog većeg broja učenika pretijesna i premala, pa se 1897. godine pristupilo izgradnji nove škole. Napokon je nova škola posvećena i otvorena 26. studenog 1899. godine.
Što se više približava početak prvog svjetskog rata, u Uspomenici je sve manje podataka u školi, a sve više mjesta zauzima globalna i ponešto lokalna politika. Autor za neke godine ne bilježi ni one elementarne podatke
o broju učenika i popis učitelja, pa je sve teže slagati mozaik razvoja škole. U razdoblju ratnih godina o školi uopće nema podataka ili tu i tamo poneki o promjeni učiteljskog osoblja.
Od 1918. do 1945. godine
U razdoblju od 1918. do 1945. godine nastavlja se problem nepolaženja nastave, čak bolje rečeno neupisivanja učenika. Popisna komisija napravila bi svake godine popis obveznika, ali je otpor roditelja bio takav da su najprije liječničkim potvrdama koje su lažno prikazivale zdravstveno stanje učenika, nastojali i uspijevali ne upisati djecu u prvi razred. Kad se to više nije moglo, jer je kotarska oblast u Županji tome stala na put, roditelji su izjavljivali da im djeca trebaju: siromašniji roditelji da im rade u polju i privređuju, a bogatiji su tvrdili da im djeca trebaju jer nemaju dovoljno radne snage. Općinsko poglavarstvo izricalo je novčane kazne za neupisivanje školskih sposobnjaka, ali su kazne ostajale mrtvo slovo na papiru.
Formiranjem nove države 1945. godine, u organizacijskom smislu ništa se bitno nije promijenilo. Struktura razreda ostala je ista: od prvog do četvrtog razreda i zatim peti razred kao bivši produžni. No, bilo je problema s organizacijom nastave jer je novi politički sustav smatrao da postojeći učiteljski kadar nije u dovoljnoj mjeri upoznat s novim nazorima na svijet i društvenim mijenama. Stoga su svi učitelji morali pohađati političko-pedagoški tečaj u Đakovu u trajanju od dva tjedna (22. 5. – 6. 6.) i tek potom mogla je započeti nastava, koja je započela 11. lipnja, a u nastavi su radile četiri učiteljice.
U razdoblju od 1945. do 1995. naročito je karakteristična velika fluktuacija nastavnog kadra. Babina Greda,
premda bogato selo, s velikim postotkom poljoprivrednog stanovništva, istina uz važnu europsku prometnicu,
s obzirom na ostale nepogodnosti, nije bila atraktivna za nastavnike, pogotovo što je prosvjeta bila slabo plaćena. Smješteni po seoskim kućama i udaljeni od većih gradskih središta, za dobar dio nastavnika Babina Greda
je bila samo prolazno mjesto službovanja. Tek se devedesetih godina ustalio broj učitelja.
S takvim mijenjanjem nastavnika i jednim dijelom nekvalificiranih bilo je teško podizati kvalitetu nastave, što se onda moralo negativno odraziti i na polučeni uspjeh u svladavanju nastavnog gradiva. Kritična točka bila je u školskoj godini 1962./62. kad je postotak pozitivno ocijenjenih učenika bio ispod 50%. Neatraktivnost radnoga mjesta u školi ogledala se i u lošim uvjetima rada koje ova škola imala sve do 1993. godine. Vjerojatno je ona jedinstvena u činjenici da je skoro dvadeset godina izvodila nastavu na pet različitih lokacija, a da nijedna
od tih lokacija nije pružala uvjete propisanih pedagoških standarda.
Raspored naselja je takav da je u zaseoku Lučica, zbog velikog broja djece i udaljenosti od škole, morala raditi područna škola (1960.-1980. ) gdje se nastava izvodila u kombiniranim odjelima. Babogredskoj je školi pripadalo i naselje Kladavac gdje je također izvođena nastava (do 1980.) u kombiniranom odjelu. Tu se nastava izvodila prvo u privatnoj kući, a 1956. godine sagrađena je posebna školska zgrada. Od 1981. godine u Lučici više nije bilo učenika, a u Kladavcu samo 13, pa su obje područne škole zatvorene. Učenici iz Kladavca dolazili su pješice do mosta, a zatim ih je autobus vozio u Prkovce (niži razredi) i Retkovce (viši razredi).U prethodnom razdoblju bila je jedna od karakteristika velik broj učenika u odjelima. To se ponovilo i u školskoj godini 1945./46. kad je u pojedinim odjelima, bilo i do 60 učenika. Ukupni broj učenika polako se povećavao da bi kulminirao u razdoblju između 1960. i 1970. godine. Ovdje se nije radilo o povećanju nataliteta već je zbog migracijskih kretanja došlo do porasta broja učenika. Iza toga smanjuje se broj učenika i varira s prosjekom oko 450 učenika.
Proslava 100. obljetnice “Hrvatskog pedagoškog književnog zbora” (1971.) za općinu Županja održana je u Babinoj Gredi, a tom prigodom su govorili sveučilišni profesori dr. Ante Vuksović i dr. Pero Šimleša. Poštujući uspomenu na velikana Mijata Stojanovića i njegove zasluge u razvoju “Hrvatskog pedagoškog književnog zbora” (HPKZ), bio je pogodan trenutak da škola u kojoj je nekada i sam bio i učenik i učitelj, dobije njegovo ime. Od 19. rujna 1971. godine babogredska škola nosi ime Mijata Stojanovića, a istoga dana utemeljeno je “Pedagoško društvo” općine Županja
Pedesetih godina počinje se sve više pokazivati nedostatak školskog prostora. Kako je rastao broj odjela u školi, tako se povećavao broj mjesta na kojima se izvodila nastava, da bi se nastava izvodila na pet različitih lokacija:
u staroj školi, u Domu kulture, u vatrogasnom domu, novoj školi i prvoj babogredskoj čitaonici u Čevatovu. Da bi se riješio ovaj problem, izglasan je referendum i 1981. godine uveden samodoprinos kojim je trebalo do
1986. godine osigurati novac za gradnju nove škole. Cijelo ovo pitanje potencirano je i s problemom neadekvatnih sanitarnih prostorija za koje je u nekoliko navrata morala intervenirati sanitarna inspekcija.
Ovako formiranim inicijalnim novčanim sredstvima moglo se prići izboru lokacije za školu. U početku se razmišljalo da se nova škola sagradi u Malom ritu, no od toga se odustalo i odlučilo se srušiti zgradu škole koju
su zvali „nova“ škola i na njezinu mjestu sagraditi potpuno novu školu koja bi se povezala sa starom školom. Idejno rješenje tog graditeljski delikatnog zahvata prihvatio se je mr. Poljanec s Građevinskog instituta u Zagrebu. U svemu tome imao je udjela sveučilišni prof. dr. Franjo Verić iz Babine Grede.
Polaganjem kamena temeljca 14. travnja 1988. godine kojeg je položio predsjednik Mjesne zajednice Ivan Babić, započela je gradnja nove škole. Izgradnju su financirali: Skupština općine Županja s 25%, Mjesna zajednica
Babina Greda 25% i Republička samoupravna interesna zajednica (RSIZ) odgoja i osnovnog obrazovanja 50%. Svoj doprinos dali su i mnogobrojni mještani i školski djelatnici.
Zbog rušnjena tzv. „nove“ škole još više se potencirao problem prostora i organiziranja nastave. Koristili su se prijašnji prostori i još jedan privatni lokal u središtu sela, što nije bilo dostatno, pa se moralo raditi u tri smjene.
Izgradnja nove škole se odužila zbog više razloga: slabo pritjecanje novca, početak rata, dolazak izbjeglica i dr.
U svim tim teškoćama 1991. godine dolazi do agresije Srbije na Hrvatsku. U prvo vrijeme Babina Greda i škola nisu bili direktno ugroženi, ali su njeni stanovnici i učenici proživljavali i doživljavali sve one traume i napetosti koje je proživljavala cijela Hrvatska.
Početak šk. god. 1991./92. odgođen je zbog prvih zračnih uzbuna i raketiranja za dva tjedna, a kako nije doš-lo do smirivanja situacije, početak je prolongiran do daljnjeg. Stoga uprava škole i nastavničko vijeće donose odluku da se uvedu posebni oblici obuke učenika. Kad se situacija malo smirila, nastavlja se nastava u staroj školskoj zgradi, koja ima samo četiri učionice. Nastava se organizira u četiri smjene, nastavni sati su skraćivani, ukinuta je izborna nastava i izvannastavne aktivnosti.
Srpskom agresijom na Bosansku Posavinu u Babinu Gredu počinju pristizati izbjeglice, koje se u početku smještene u školi i zbog toga kasni početak nastave nakon uskršnjih blagdana. Tih dana počinju iz Bosne i topnički napadi na selo koji se nastavljaju i traju do kraja lipnja. Neposredno pred početak školske godine 1992./93., točnije 8. kolovoza, agresori su uspjeli direktno pogoditi
tek sagrađenu školu. I dok su se učenici i njihovi učitelji veselili da će uskoro, nakon toliko dugog vremena, napokon ući u novu školu, lijepa očekivanja su prekinuta vandalskim činom. Pogodak u kupolu i srednju učionicu nanio je materijalnu štetu u vrijednosti od 95 000,00 njemačkih maraka (tada su se vrijednosti, zbog rata. Opet je organiziran rad u grupama i po kućama za učenike nižih razreda, dok je za učenike viših razreda izvršeno razdvajanje prema mjestu stanovanja istok – zapad i za njih je organizirana nastava u čitaonicama.
Kako su se pooštravali aritljerijski napadi na selo, morao se prekinuti rad u čitaonicama (2. studenog 1992.). U drugom obrazovnom razdoblju ponovno se počelo raditi u čitaonicama u četiri smjene i tako se radilo do
kraja školske godine.
Usprkos ratnim opasnostima nastavio se rad na obnovi škole i napokon je škola svečano otvorena 5. rujna 1993. godine otkad se nastava u njoj redovno odvija bez obzira što se Babina Greda i dalje nalazi u zoni opasnosti.
Nova se zgrada sastoji od osam nastavnih kabineta s praktikumima,zbornice, tajništva, računovodstva, učeničke knjižnice, sanitarnih prostorija, a sve ih u cjelinu povezuje aula. Kako je nova škola imala tek 65%
potrebnog prostora, bilo je potrebno adaptirati četiri učionice u staroj školi, izgraditi športsku dvoranu i urediti športske terene oko škole. Učionice su adaptirane i svečano otvorene tek 2008. godine.
Škola nakon Domovinskog rata
S obzirom na teške i nesigurne ratne prilike školska godina 1994./1995. ostvarena je u cijelosti u uvjetima i prostorima nove škole koja je činila 65 % potrebnog prostora, bez športskih terena i dvorane. Opremljenost
škole nastavnim sredstvima i pomagalima nije bila zadovoljavajuća,a izgradnja i nabavka navedenoga tražila je velika materijalna sredstva.Neposredna ratna opasnost, kao i oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske u akcijama Bljesak i Oluja, imali su veliki odjek i u našoj sredini. U školskoj je godini 1995./96. nastava počela 11. rujna 1995. s tjedan dana zakašnjenja u odnosu na Kalendar rada koji je propisalo Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske. Razlog je ovomu neposredna ratna opasnost kojoj je bila izložena naša županija.
S radom se započelo u postojećoj školskoj zgradi. U školi je bilo zaposleno 27 djelatnika, od toga: 20 učitelja, ravnatelj, tajnik, računovođa, domar-ložač i 3 čistača. Nastava se odvijala u 16 razrednih odjela ( po dva za svaki razred od 1. do 8.) Na početku školske godine imali smo 485 učenika, od toga 65 učenika su izbjeglice iz Bosanske Posavine.
Školsku godinu je obilježila proslava 220. obljetnica organiziranog školstva u Babinoj Gredi, točnije 15. prosinca 1995. kada je održana proslava na kojoj je bila i gđa Ljilja Vokić, ministrica prosvjete i športa Republike Hrvatske. Tom prigodom je uz pomoć Županijskog ureda za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku
kulturu u Vinkovcima uspjela tiskati skromnu monografiju o povijesti školstva u Babinoj Gredi.
Školske godine 1996./1997., točnije 3. veljače 1997., započela je s radom ‘’Mala škola’’ koju je pohađalo 55 učenika. Navedenu je djecu obučavalo dvoje učitelja naše škole, a naknadu za rad dobili su od općine Babina Greda. Posljednjih godina Općina Babina Greda financira predškolski program koji
se odvija u školi cijelu školsku godinu.
Od 2002. do 2012.godine škola je surađivala s Udrugom „Šokadija“ iz Babine Greda na literarnom natječaju za učenike osnovnih škola RH „Duša moja hrvatski je kraj“ na inicijativu učitelja hrvatskog jezika Ilije Babića. Vrata škole i vrata Babine Grede bila su otvorena mladim literatima na zajedničkim susretima prijateljstva, na svetkovini dragog nam što, kaj i ča. Svaki susret bio je uveličan susretima s dječjim književnicima i promocijom tiskanog zbornika literarnih ostvaraja koji su suptilno svjedočenje o doživljavanju naše stvarnosti iz
vidokruga i svjetonazora djece čiji literarni ostvaraji iskreno zrcale naše vrijeme.
Sukladno svjetskom trendu da učenje stranih jezika započne što ranije, već u nižim razredima osnovne škole i na temelju rezultata projekata u kojima su se naši stručnjaci bavili problematikom pravodobnoga početka učenja i valjanih uvjeta za nastavu stranoga jezika, u hrvatskim je školama u prvi razred osnovne škole uveden obvezan jedan strani jezik početkom školske godine 2002./2003., a u našoj školi je uveden obavezno učenje engleskog jezika od 1. razreda. Od 2006. godine učenicima četvrtih razreda omogućena je izborna nastava njemačkog jezika.